Priča jednog Vremena ''Pedesete u Zagrebu''

Može li današnji tinejdžer zamisliti život u kojem nema televizije, kompjutora, mobitela i još koječega? Teško. A ipak tako je bilo pedesetih godina u Zagrebu.
Ipak, od elektronike je ipak nečega bilo. Radio! Doduše, nije bilo ultrakratkog vala, ali se na srednjem valu moglo čuti mnoštvo evropskih radio stanica. Najviše mojih prijatelja pratilo je Radio Luxembourg, stanicu koja je redovno objavljivala najnovije evropske hitove. Naravno, i ja sam volio Radio Luxembourg, ali svakog dana u 20 sati radije sam slušao Glas Amerike.
Moji roditelji su tu stanicu slušali za vrijeme (Drugog) svjetskog rata kada je to bilo zabranjeno, ali mene pedesetih nisu zanimale vijesti i kod nas popularni Grga Zlatoper kojega je rado slušala srednja klasa, takozvana “reakcija” u Jugoslaviji. U 20 sati se svakog dana emitirala kultna emisija o jazzu “Jazz Hour” koju je vodio legendarni Willis Conover. Sve što znam o jazzu naučio sam iz tih emisija, a kada sam osamdesetih godina bio u Washingtonu, upoznao sam i Conovera, tada penzionera.
Na Radio Zagrebu, zamislite, najpopularnija emisija je bila ponedjeljkom navečer. Zvala se Emisija za pomorce. Većinu slušalaca nisu zanimale vijesti u kojima se govorilo o tome gdje je, na kojem oceanu ili u kojoj luci, koji naš brod, nego drugi dio emisije. U njemu su slušaoci mogli zatražiti pjesmu kojom su pozdravljali nekog svoga na nekom brodu koji je upravo u Južnom Pacifiku ili Sjevernom Atlantiku. Legendarni urednik Branko Knezoci jednom mi je priznao da je vrlo dobro znao da su mnogi “naručili” neku pjesmu, ali su izmislili pomorca kojemu je navodno namijenjena. To je bila prva i dugo vremena jedina emisija na Radio Zagrebu u kojoj su se izvodile pjesme po željama slušalaca.
Moji roditelji su uživali u jednoj drugoj glazbenoj emisiji. Svake nedjelje u 12 sati na rasporedu Radio Zagreba bila je emisija klasične glazbe “Muzičke pitalice”. Sat vremena od slušalaca se tražilo da pogode koja je klasična skladba upravo izvedena, nerijetko i tko je dirigent, orkestar ili pjevač. Mama je spremila nedjeljni ručak u 12 sati, pa smo tada pogađali što je na rasporedu: kao najmlađi ja sam bio prvi na redu, ali sam rijetko kada pogodio, druga je bila moja starija sestra, zatim mama, a na kraju i tata koji je gotovo uvijek znao odgovor.
Lake muzike je pedesetih bilo dosta na Radio Zagrebu, ali se nisu mogle čuti originalne izvedbe. Prijelomna godina je bila 1948. Do tada su u kinima igrali uglavnom ruski filmovi, a na radiju se izvodila ruska glazba. Tada je došlo do „prekida“ sa Sovjetskim Savezom, pa je na red došla neka druga muzika. Još ne američka, ali je zato postala popularna meksička, a također i talijanska ili francuska. Ipak, svaka pjesma je morala biti prevedena, pa ju je zatim izvodio neki od popularnih domaćih pjevača. Mnogi nisu ni znali da se pjesme nisu smjele emitirati u originalnoj izvedbi, a prijevodi su vrlo često bili nevjerojatni.
Popularna meksička pjesma “Te quiero mucho, mucho” („Volim te jako, jako“) prepjevana je malo drugačije. Mucho je postalo ime neke zgodne meksikanke, a Slavko Perović je za Jugoton pjevao “Mučo, mala Mučo”. Iz meksičkog filma “Jedan dan života” cijelu zemlju je osvojila tužna pjesma "Las Mañanitas" („Jutra“) koju su kod nas nazvali “Mama Juanita”, prema liku iz tog filma. Ta je pjesma bila toliko popularna da su je izvodili po desetak puta u istom danu, pa su je neki i zamrzili.
Čudni prijevodi su se nastavili. Popularna pjesma “Jambalaya”, koja govori o poznatom jelu s juga Sjedinjenih Američkih Država, prevedena je tako da govori o “Dragoj Đambalaji”, navodnoj djevojci. No, ni to nije bilo tako urnebesno, kao kada su “preveli” meksičku narodnu pjesmu “Cucaracha”. “Moja draga Kukarača” pjevali su na Radio Zagrebu, ali možda nisu znali da cucaracha na španjolskom znači - žohar.
I kad smo već kod Radio Zagreba, spomenimo još jednu činjenicu. Program je završavao u ponoć posljednjim vijestima. A poslije vijesti na Radio Zagrebu je pedesetih godina svakog dana emitirana hrvatska himna „Lijepa naša“.
Najpopularnija zabava pedesetih godina bila je odlazak u kino. Petnaestak kina u Zagrebu su uvijek bila puna, a za neke filmove je bilo vrlo teško kupiti ulaznice. Subotom i nedjeljom je pred kinima gužva počinjala u ranim jutarnjim satima. Blagajne su se otvarale u 10 sati, a golemi redovi su se stvarali već u 7 sati onda kada se radilo o posebno popularnim filmovima. Svatko je mogao kupiti samo četiri ulaznice, a tko se nije htio rano ustati i provoditi vrijeme u redu pored blagajnom mogao je nabaviti kartu pred početak predstave. Zloglasni “šverceri” su prodavali karte po cijeni koja je bila tri ili četiri puta viša od prave. Katkad je u dugim repovima pred blagajnama kina bilo i nereda, a mnogi su optuživali blagajnike da surađuju sa “švercerima” pa im ulaznice prodaju ranije.
#zagrebačkimemento #pedeseteuzagrebu #zagrebačkepriče

[@hanasrna5120]

Prekrasno. Zg. u ❤️

[@moremare7297]

Krasno.Hvala .

[@marcmartinovic5366]

Kad te vudri nostalgija nema gorjeg. Oh Zagreb moj bijeli Zagreb tak imam te rad! Makar bio u Americi 48 godina........