Miroslav Krleža-Milan Arko ml./Ivo Serdar: 'Krava na orehu' (1977.)

Još jedna balada iz Krležinih 'Balada Petrice Kerempuha' koju je Milan Arko ml. uglazbio za Festival kajkavske popevke u Krapini. Prve dvije, u interpretaciji Vice Vukova i Krunoslava Cigoja se također mogu poslušati na ovome kanalu.
Ovu baladu interpretira poznati glumac Ivo Serdar uz vokalni oktet.
Krava na orehu,
cirkva v mehu.
Pozoj v zobunu,
kak kusa v čunu.
Na pričesti štriga,
v žepu figa.
Muha v vreloj kaši,
roda na maši.
Za sto let ni mesa,
ni čavla, ni lesa.
Pijme ga, škvorci,
mudri Sanoborci!
»KRAVA NA OREHU«, balada prvi put objavljena u zbirci Balade Petrice Kerempuha (Ljubljana 1936). To je lirska minijatura razigrana ritma, koja sadržava četiri katrena izrazito kratkih stihova (šesterci, peterci i četverci), povezanih uzastopnim rimama (aa, bb). U ovoj grotesknoj lirskoj kompoziciji zasnovanoj na nizanju apsurdnih slika i situacija, M. Bošković-Stulli otkriva tragove poetike pučkog pjesništva, a V. Žmegač elemente nadrealističke poetike.
Simbiozom tih dviju poetika, koja je logična jer su nadrealisti rado posezali za pučkom fantastikom, groteskom, apsurdom i nonsensom, reljefno je realizirana vizija izokrenutog svijeta, a taj mundus inversus je Krležina temeljna pjesnička opcija u Baladama Petrice Kerempuha, prihvaćena kao naslijeđe europske književne tradicije od srednjega vijeka pa sve do nadrealizma, ali i tradicije pučke književne umjetnosti, odn. usmenosti.
Potaknuta takvim književnim postupkom, bogata Krležina imaginacija niže u baladi groteskne slike fikcijske zbilje u kojoj je sve moguće - i krava na orahu, i zmaj u kožuhu, i štriga na hostiji, i roda na (svetoj) misi, situirajući tako jedan oblik pjesničke realnosti u okvir prepoznatljive nadrealnosti, koja ritmički vehementno raste do svoga klimaksa na kraju drugoga katrena. Upotrijebivši u posljednjem katrenu pučki aforizam, koji je prvi put pribilježio u Davnim danima, ilustrirajući njime vitalizam i nihilizam pučke svijesti prepoznate u mentalitetu hrvatskih domobrana-kajkavaca (»Za sto let ni mesa, / ni čavla, ni lesa«), u ovoj ga je baladi pjesnik iskoristio kao pobudu za hedonističku, vinsko-napitničku eksklamaciju u kojoj prepoznajemo konkretan regionalno-pučki uzvik kao odjek popularne narodne popijevke.
Tako balada završava u stilu razigranoga klimaksa, a možemo je smatrati ilustrativnom za genezu Balada Petrice Kerempuha, posebice onoga njihova sloja kojemu je podrijetlo u konkretnim političkim izvorima općeknjiževne provenijencije i pučkom stvaralaštvu. Balada Sanoborska stvorena je po istom modelu integracije disparatnih poetika, a taj lirski »sanoborski« diptih, jer su te balade i u kompoziciji zbirke povezane, svojim imaginativnim obuhvatom nadrealnoga, apsurdnoga i grotesknoga situiranih u regionalnu, ambijentalnu atmosferu, otkriva nam istodobno autorov postupak u primjeni sinteze, što svjedoči o visokoj razini njegova kajkavskoga jezičnog ludizma.
Naime, u obje balade taj je ludizam izrazito naglašen: u Sanoborskoj u zvučnoj orkestraciji stiha, a u Kravi na orehu u njezinu razigranom ritmu.