Bi li htjela, mogla, željela, bojiš li se...? - n.a. ; (govori: Dražen Marek)

Text uz dozvolu autora skinut sa bloga i snimljen...
Prilaziš, pa zastaješ. Obilaziš i igraš se. Kao umiljata mačkica koja kruži oko svoje ružičaste zdjelice mlijeka. Kao predator oko svog plijena. Prolaziš mi prstom niz liniju vrata.
Izvijam glavu neznatno u stranu misleći da taj pokret ostaje neprimjećen. Ne, to ne djeluje na mene.. .. Veliki dečki nisu toliko osjetljivi, zar ne? Ali pod tvojim prstima sve ono što je s godinama duboko usađeno u meni, nestaje u trenu. Ne razmišljam. Ne analiziram. Ne glumim. Prepuštam se. Drugačije niti ne može biti.
Još malo i opkoračiti ćeš me. Priviti se uz moje tijelo. Kliziti njegovom dužinom i osjećati me na svojoj koži. Pod prstima. Na jeziku. Upijati svaki moj drhtaj u sebe, kao da je tvoj. I ogoliti me do kraja. Bojim li se tebe?Tebe, tako slatke i umiljate? Djevojke dugih trepavica i nevinog pogleda? I crnih čipkastih gaćica sa čipkom u obliku srca tamo negdje na sredini. Tebe, tako vatrene i podatne? Ili se bojim možda onoga što budiš u meni? Noktima prolaziš mojom kožom i skidaš njene slojeve. Jedan po jedan. Razum koji se rasplinjava pod pritiskom tvojih prstića. Suzdržanost koja netragom nestaje pod toplinom tvog jezika. Gluma koja prestaje pod pritiskom sveg onog divljeg što ti oduvijek kola venama. Nekad zatomljeno i potisnuto a sada........izvučeno na površinu i posve vidljivo...sasvim opipljivo. Bojiš li se? I trebaš! Osjećaš li puls? Puls svoje vlastite žestine kako te preuzima i pretvara se u bujicu koja lomi sve pred sobom. Sve ono umjetno i neprirodno. Sve ono što se godinama taloži i stvara neku sasvim iskrivljenu sliku, kojoj je jedini cilj prilagoditi se civiliziranosti. Sliku u kojoj nema mjesta za svu silinu koja te obuzima. U kojoj se svo umijeće divlje ljubavi svodi na prazan pogled u daljinu i par suzdržanih uzdaha.... Odrađen reda radi. Bez potpune predaje i drskog uzimanja onog što ti pripada. Igram se...... Igraj se!
I možda pronađem još nešto iza dugih trepavica. Upoznam svu vatrenost što usne pružaju i umijeće tih tvojih prstića, koji me dodiruju i istražim silinu mog vlastitog pulsa koji postaje sve brži. U slojevima skidam tebe i tvoje crne čipkaste gaćice. Svojom žestinom oslobađam te vlastitih lanaca, blokirajući ti ruke svojima, dok jezikom sa tijela divlje skidam sloj po sloj. Ostavljam pečate svojih ugriza po vratu i mamim ti uzdahe. Jedan po jedan. Lomim tvoj lažan otpor i preuzimam te. Dajem ti sebe u cijelosti. I čekam da me preklinješ za još. Još više. Još jače. Do kraja. Neka se poigraju... Ti, umiljata djevojka sa strgnutim crnim gaćicama, i Ja, civiliziran suzdržan i sasvim svijestan svoje samokontrole.