Potpuno pogrešno. Resantiman nije samo neka ozlojeđenost kao dio političke kulture, jer u politici, barem onoj vještoj, emocije ne postoje, resantiman također nije samo bezrazložna mržnja već može biti utemeljen u nepravdi koja nam je nanesena. Zločin zahtjeva osvetu i u shvatanju suprotnom od navedenog u ovom predavanju osveta i ozlojeđenost ne samo da mogu biti potpuno opravdani i utemeljeni, pogotovo u društvima koja se raspadaju i nemoćna su da zaštite pučanstvo i da imaju primat pravne sankcije, nego resantiman može biti smisao života, pokretačko ''gorivo'' da se nastavi dalje. Lako je govoriti o resantimanu s apstraktne filozofske pozicije obračuna s Hajdegerom koji ima mane kao što ih imamo svi. Potpuno je druga stvar doživjeti nepravdu i žuditi za pravdom u svijetu koji nije svijet resantimana već svijet nepravde. Predavač propušta tu poentu i poentira na pogrešan način. Živjeti kroz nasilje i u nasilju, u sebi i u drugima, je modus življenja koji ima određene prednosti nad životom u uređenoj zajednici koja naivno teži utopiji mira. Prednosti nasilnih perioda su takve da se osveta može neposredno izvršiti nad počiniocem. Nedostatak je taj da mimo pravne procedure nevini može nastradati od razularene gomile ili pojedinca koji voli ubijati. Teza koja će se ovdje iznijeti je slijedeća: život u zajednici prošlosti koja se upravlja pravilom ''oko za oko, zub za zub'', je suštinski nimalo različit i drugačiji od modernog doba. Moderno doba je našlo načine da suzbije bazičnu ljudsku prirodu želje da se moć i osveta uzmu u vlastite ruke. Moderno doba je onemoćalo pojedinca, ali ono što se naziva resantimanom je samo dio iste bazične prirode koja teži moći i uzimanju sudbine u vlastite ruke. Potpuno je pogrešno i tendenciozno izjednačavati komunizam i fašizam. Fašizam nije samo nacizam, nacizam je odstupanje od fašizma uvođenjem jedne rasne note koja definira nacizam u odnosu na fašizam. Fašizam također ima svoje prednosti nad drugim političkim uređenjima, te se njegove prednosti i nedostatci ne uzimaju u ovom predavanju dijalektički, otkrivajući diletantizam, tendencioznost i ograničenost predavača.
Resantiman ima upravo tu crtu osvetoljubivosti.Kako kaze Nice, da je u hriscanskom/modernom drustvu postavljeno nepisano nacelo da se svaka steta mora naplatiti, ako ne materijalno(na sta on ne obraca paznju,jer je to najbezbolniji i najlaksi nacin naplate stete) onda dusevno. Da, ukoliko "poverenik" nacini stetu,onda je "poverilac" slobodan da povereniku nanese bol,stetu, ako ne podjednaku,mozda cak i vecu. Ta bol koju on nanosi povereniku cini ga visim od njega, unizava poverenika i tu upravo dolazi do izrazaja ta osvetoljubivost hriscanskog drustva. Ta sadisticka crta i potreba za dominiranjem, ta rana koja nikad u potpunosti se ne zaceljuje zahteva od coveka odmazdu, nevazno od njene okrutnosti
Политичка форма нихилизма као најава за ЊЕГА, јер, волунтаризам, арбитрарност, произвољност, децизионизам, и конкретни нихилизам одностно нихилизам у самој историји, то је управо ОН.
hvala za upload, fantastican kanal imate!
Potpuno pogrešno. Resantiman nije samo neka ozlojeđenost kao dio političke kulture, jer u politici, barem onoj vještoj, emocije ne postoje, resantiman također nije samo bezrazložna mržnja već može biti utemeljen u nepravdi koja nam je nanesena. Zločin zahtjeva osvetu i u shvatanju suprotnom od navedenog u ovom predavanju osveta i ozlojeđenost ne samo da mogu biti potpuno opravdani i utemeljeni, pogotovo u društvima koja se raspadaju i nemoćna su da zaštite pučanstvo i da imaju primat pravne sankcije, nego resantiman može biti smisao života, pokretačko ''gorivo'' da se nastavi dalje.
Lako je govoriti o resantimanu s apstraktne filozofske pozicije obračuna s Hajdegerom koji ima mane kao što ih imamo svi. Potpuno je druga stvar doživjeti nepravdu i žuditi za pravdom u svijetu koji nije svijet resantimana već svijet nepravde. Predavač propušta tu poentu i poentira na pogrešan način. Živjeti kroz nasilje i u nasilju, u sebi i u drugima, je modus življenja koji ima određene prednosti nad životom u uređenoj zajednici koja naivno teži utopiji mira.
Prednosti nasilnih perioda su takve da se osveta može neposredno izvršiti nad počiniocem. Nedostatak je taj da mimo pravne procedure nevini može nastradati od razularene gomile ili pojedinca koji voli ubijati. Teza koja će se ovdje iznijeti je slijedeća: život u zajednici prošlosti koja se upravlja pravilom ''oko za oko, zub za zub'', je suštinski nimalo različit i drugačiji od modernog doba. Moderno doba je našlo načine da suzbije bazičnu ljudsku prirodu želje da se moć i osveta uzmu u vlastite ruke. Moderno doba je onemoćalo pojedinca, ali ono što se naziva resantimanom je samo dio iste bazične prirode koja teži moći i uzimanju sudbine u vlastite ruke.
Potpuno je pogrešno i tendenciozno izjednačavati komunizam i fašizam. Fašizam nije samo nacizam, nacizam je odstupanje od fašizma uvođenjem jedne rasne note koja definira nacizam u odnosu na fašizam.
Fašizam također ima svoje prednosti nad drugim političkim uređenjima, te se njegove prednosti i nedostatci ne uzimaju u ovom predavanju dijalektički, otkrivajući diletantizam, tendencioznost i ograničenost predavača.
Resantiman ima upravo tu crtu osvetoljubivosti.Kako kaze Nice, da je u hriscanskom/modernom drustvu postavljeno nepisano nacelo da se svaka steta mora naplatiti, ako ne materijalno(na sta on ne obraca paznju,jer je to najbezbolniji i najlaksi nacin naplate stete) onda dusevno. Da, ukoliko "poverenik" nacini stetu,onda je "poverilac" slobodan da povereniku nanese bol,stetu, ako ne podjednaku,mozda cak i vecu. Ta bol koju on nanosi povereniku cini ga visim od njega, unizava poverenika i tu upravo dolazi do izrazaja ta osvetoljubivost hriscanskog drustva. Ta sadisticka crta i potreba za dominiranjem, ta rana koja nikad u potpunosti se ne zaceljuje zahteva od coveka odmazdu, nevazno od njene okrutnosti
Covjek bez emocija, da li je to uopste ljudsko Bice,? Ako nije, sta je onda, Imali strucan naziv?
Политичка форма нихилизма као најава за ЊЕГА, јер, волунтаризам, арбитрарност, произвољност, децизионизам, и конкретни нихилизам одностно нихилизам у самој историји, то је управо ОН.
Novica, iliti pokušaj korišćenja Ničeove filozofije kao normativa za opstanak liberalizma