Trnovačko jezero nije na Durmitoru već na Magliću. Branko Cerović, autor knjige o Durmitoru i kanjonu Tare mi je, jednom prilikom, da ne zna nikog drugog pored sebe ko tako poznaje Durmitor kao ja. Tri godine prije raspada SFRJ provodio sam po 2-3 mjeseca u Jakšića vodenici na Mlinkom potoku, oko 300 m udaljenoj od Crnog jezera, a od 1993. do 1999. u starom mrestilištu za ribe (u potkrovlju) kao izbjeglica. Odbio sam ponuđen mi hotelski smještaj, jer je to podrazumjevalo prvrženost određenoj političkoj partiji i pisanje kolumni za nju, a radi radi lične slobode opredjelio sam se za boravak u zgradi bez struje i vode. Žabljačani su govorili da sam poludio a pogledajte sajt: www.durmitara.com pa sami donesite sud o tome ili sam ja lud ili sun oni neobrazovano zatucani. Knjigom sam branio Durmitor od pohare, od strane NP "Durmitor", u čijoj zgradi sam boravio, a čauš Radoman Šamšal Milenka Stijepovića, direktora Parka, po Stjepovićem naređenju, tužio me sudu za klevetu i bio sam osuđen na 100 dana zatvora ako ne platim novčani iznos kazne. Sudu sam napisao i u knjizi Moralna zora rudi nad Durmitorom - čudo nad čudima! (četvrto izdanje) da kaznu neću platiti ali da ću se na poziv da odlazak u zatvor odazvati. Sudija, Stojan Pješivac, koji mi je izrekao osuđujuću presudu, diskretno je u moje ime uplatio kaznu. A zbog drugog izdanja knjige (1999.) u zimu te godine bio sam protjeran - u nigdje - iz mrestilišta, svog izbjegličkog skrovišta. Moja borba za zaštitu Durmitora od devastiranja, uz u dva navrata odbijanje da prihvatim ministarsko mjesto, su, za mene, moje najbriljantnije moralne odluke, bez obzira na vrlo visoku cijenu koju sam zbog njih morao podnijeti.
BOZE TE LJEPOTE TO NEMA NA SVIJETU .TAKO PISU TURISTI KOJI TO VIDE .HVALA VAM NA SNIMALJU VELIKA POZDRAV IZ AUSTRALIJE
Trnovačko jezero nije na Durmitoru već na Magliću. Branko Cerović, autor knjige o Durmitoru i kanjonu Tare mi je, jednom prilikom, da ne zna nikog drugog pored sebe ko tako poznaje Durmitor kao ja. Tri godine prije raspada SFRJ provodio sam po 2-3 mjeseca u Jakšića vodenici na Mlinkom potoku, oko 300 m udaljenoj od Crnog jezera, a od 1993. do 1999. u starom mrestilištu za ribe (u potkrovlju) kao izbjeglica. Odbio sam ponuđen mi hotelski smještaj, jer je to podrazumjevalo prvrženost određenoj političkoj partiji i pisanje kolumni za nju, a radi radi lične slobode opredjelio sam se za boravak u zgradi bez struje i vode. Žabljačani su govorili da sam poludio a pogledajte sajt: www.durmitara.com pa sami donesite sud o tome ili sam ja lud ili sun oni neobrazovano zatucani. Knjigom sam branio Durmitor od pohare, od strane NP "Durmitor", u čijoj zgradi sam boravio, a čauš Radoman Šamšal Milenka Stijepovića, direktora Parka, po Stjepovićem naređenju, tužio me sudu za klevetu i bio sam osuđen na 100 dana zatvora ako ne platim novčani iznos kazne. Sudu sam napisao i u knjizi Moralna zora rudi nad Durmitorom - čudo nad čudima! (četvrto izdanje) da kaznu neću platiti ali da ću se na poziv da odlazak u zatvor odazvati. Sudija, Stojan Pješivac, koji mi je izrekao osuđujuću presudu, diskretno je u moje ime uplatio kaznu. A zbog drugog izdanja knjige (1999.) u zimu te godine bio sam protjeran - u nigdje - iz mrestilišta, svog izbjegličkog skrovišta. Moja borba za zaštitu Durmitora od devastiranja, uz u dva navrata odbijanje da prihvatim ministarsko mjesto, su, za mene, moje najbriljantnije moralne odluke, bez obzira na vrlo visoku cijenu koju sam zbog njih morao podnijeti.
Pročitajte na Google: Žarko Karišik Durmitara wikipedija