Grijeh možemo promatrati u dva smisla. U jednom smislu grijeh je grešno stanje čovjeka. U drugom smislu grijeh je grešna odluka čovjeka. Grijeh je i grešno stanje čovjeka i svjesne odluke da prekršimo Božju zapovijed ili ne. Kad kažem da uz Božju pomoć možemo prestati griješiti, mislim na nama poznate grijehe - svjesne odluke za nama poznate grijehe , da ih uz Božju pomoć prestanemo činiti. Mi možemo odlučiti hoćemo li ukrasti ili ne, lagati ili ne, ubiti ili ne, učiniti preljub ili ne, svetkovati subotu ili ne, itd. Točno je da od grijeha Adama i Eve pa na ovamo svi ljudi imaju grešno stanje ili grešnu palu prirodu, "starog čovjeka", "tijelo", ili „tjelesnu palu prirodu“ ili „tjelesne grešne sklonosti“. Grešne sklonosti imaju svoje sjedište u „tjelesnoj paloj prirodi“ U tom smislu - biblijski izrazi „tijelo“ ili „tjelesan“ ili „tjelesna priroda“ ili „tjelesne strasti“ odnose se na grešne sklonosti, na nižu, pokvarenu ljudsku prirodu, koja je nastala padom naših praroditelja u grijeh, i koja se zakonima naslijeđa prenosi iz generacije u generaciju. Međutim, doslovno anatomsko tijelo - mišići, kosti, i ostali dijelovi anatomskog ljudskog tijela sami po sebi nisu grešni. U Bibliji imamo tekstove koji kažu „da razapnemo tijelo sa njegovim slastima i požudama“. Tu se radi o metafori ili simbolici. Kako ćemo to učiniti? Hoćemo li nanijeti bol doslovnom anatomskom tijelu? Ne, trebamo uništiti želju za grijehom. Moramo izbaciti svaku iskvarenu misao i pokoriti svoj razum Isusu Kristu. Sve „tjelesne želje“ moraju se podvrgnuti višim moralnim silama duše. Božja ljubav i Božja volja trebaju imati punu vlast nad nama. Krist treba sjediti na prijestolju našeg srca. Svoje tijelo trebamo smatrati Njegovom otkupljenom svojinom. Udovi tijela trebaju postati oruđa pravednosti. Dakle, budući da nakon grijeha Adama i Eve na ovamo svi ljudi imaju grešno stanje ili grešnu palu prirodu, "starog čovjeka", "tijelo", ili „tjelesnu palu prirodu“ ili „tjelesne grešne sklonosti“, u tom smislu mi ne možemo postati bez grijeha. Grešna pala priroda i grešne sklonosti će nam se oduzeti tek pri preobraženju ili uskrsnuću. Dakle, sada i sve do preobraženja, mi ne možemo promijeniti naše grešno stanje, što je u širem smislu isto grijeh, i u tom smislu mi ne možemo prestati griješiti do preobraženja. Ali u drugom smislu mi možemo uz Božju pomoć prestati donositi grešne odluke i činiti svjesne, hotimične, grijehe za koje imamo slobodu izbora da ih učinimo ili ne učinimo. Na ovu vrstu grijeha sam mislio kad sam pisao da mi uz Božju pomoć možemo prestati griješiti, ako smo istinski obraćeni. U tom smislu mi možemo odlučiti da nećemo nikoga ubiti, okrasti, lagati, učiniti preljub itd. A možemo odlučiti da svetkujemo subotu koju je Isus svetkovao , a možemo odlučiti i svetkovati nedjelju koju je uvela i naredila Rimokatolička crkva u 4. stoljeću poslije Krista. Rimokatolička crkva priznaje da je promijenila Božji zakon glede svetkovanja dana odmora i da je nedjelja znak (žig, pečat) njenog autoriteta: “Nedjelja je znak našeg autoriteta. Crkva je iznad Biblije, a promjena dana odmora dokaz je te činjenice.” (Catholic Record, 01.09.1923.) Rimokatolička crkva je proglasila nedjelju svetim danom, i kako se to ne može opravdati Biblijom. To iskreni Rimokatolici sami priznaju pa kažu: “Možete čitati Bibliju od Postanka do Otkrivenja i nećete naći nijedan redak koji bi potvrdio svetost nedjelje. Pismo podupire jedino subotnje bogoštovlje, koje mi [rimokatolici] nikad ne posvećujemo službi Bogu.” (James Gibbons, The Faith of Our Fathers / Vjera naših otaca, New York, 1917., str. 89.) Promjena je provedena postupno i nedjelja nije prihvaćena kao opći kršćanski blagdan sve do zakona rimskog cara Konstantina proglašenog 7. ožujka 321. godine. O povijesnim dokazima za promjenu dana odmora spomenimo još jedan. Crkveni povjesničar Euzebije, suvremenik rimskog cara Konstantina, piše: „Sve što je trebalo činiti u subotu, mi smo prenijeli na dan Gospodnji (nedjelju), kao pogodniji dan, koji ima prvenstvo i uživa veći ugled nego židovska subota.“ (Migne, Patrologie Grecque, T. XXIII, col. 21. Komentar o Psalmu 92) Međutim, sedmi dan, subota, nije židovska, nego Božja. Sedmi dan subotu uspostavio je Bog na početku, odmah nakon stvaranja svijeta, a ne Židovi koji su se kao narod pojavili mnogo kasnije, tisućama godina nakon stvaranja svijeta. To možemo pročitati na prvoj stranici Biblije: „Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom. I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini. To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani.“ (Postanak 2,1-4) Time što je „blagoslovio i posvetio“ sedmi dan, Bog je postavio spomenik svom djelu stvaranja. Međutim, mnogi su iznenađeni kad u Svetim spisima pročitaju da je sedmi dan subota a ne nedjelja. Redoslijed dana u tjednu nije se izmijenio od stvaranja do danas. Prema Bibliji, subota je uvijek bila sedmi dan: „A sedmoga je dana subota.“ (Izlazak 20,10) Izraelski narod tisućljećima je svetkovao sedmi dan subotu. Tako osim Svetih spisa, imamo za svjedoka cijeli jedan narod da se redoslijed dana u tjednu nije promijenio. Kalendar se mijenjao, ali redoslijed dana u tjednu ostao je isti, a to potvrđuje i znanost. Dakle, mi možemo uz Božju pomoć prestati činiti svjesne, hotimične, grijehe. Grijeh je svjesno kršenje bilo koje Božje zapovijedi, pa i 4. Božje zapovijedi koja zapovijeda svetkovanje sedmog dana - subote, pa svi koji nastave hotimično griješiti, morat će se suočiti sa Bogom. S poštovanjem. Želim Vam Božji blagoslov.
@@ranko153 Nakon 6 dana stvaranja Bog je posvetio sedmi dan da bude dan odmora svim ljudima od Adama i Eve pa nadalje, pa i za Židove i sve ostale narode. Svi narodi su postali od naših zajedničkih praroditelja Adama i Eve. Adam i Eva su svetkovali sedmi dan tjedna - subotu - dan u koji se Bog odmarao. Bog nije bio umoran nakon stvaranja nego je svojim primjerom dao pouku prvim ljudima. Od samog početka, od stvaranja, ljudi su od Boga usmeno bili poučavani Božjem zakonu - svim Božjim zapovijedima. Odmah nakon stvaranja, Stvoritelj je Adamu i Evi dao primjer koji dan u tjednu trebaju svetkovati kao uspomenu na stvaranje svijeta - Stvoriteljev dan počinka - znak Božjeg autoriteta. To možemo pročitati na prvoj stranici Biblije: „Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom. I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini. To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani.“ (Postanak 2,1-4) Time što je „blagoslovio i posvetio“ sedmi dan, Bog je postavio spomenik svom djelu stvaranja. Međutim, mnogi su iznenađeni kad u Svetim spisima pročitaju da je sedmi dan subota a ne nedjelja. Redoslijed dana u tjednu nije se izmijenio od stvaranja do danas. Prema Bibliji, subota je uvijek bila sedmi dan: „A sedmoga je dana subota.“ (Izlazak 20,10) Izraelski narod tisućljećima je svetkovao sedmi dan subotu. Tako osim Svetih spisa, imamo za svjedoka cijeli jedan narod da se redoslijed dana u tjednu nije promijenio. Kalendar se mijenjao, ali redoslijed dana u tjednu ostao je isti, a to potvrđuje i znanost. Krist je došao na Zemlju stradati i umrijeti da ostvari otkupljenje čovjeka, ali je On je došao uzveličati i proslaviti Zakon Božji - koji se sastoji od 10 Božjih zapovijedi - koje su u Bibliji (Izlazak 20, 2-17), a ne onih 10 zapovijedi koje su u Katekizmima ili drugim crkvenim priručnicima. Božji zakon pokazuje što je grijeh, ali i osuđuje prekršitelja na smrt. Zato je Krist došao da živi umjesto nas pravednim životom (poštovao je svaku od 10 zapovijedi Božjeg zakona, ali je došao i da umre umjesto nas (preuzeo je kaznu na sebe jer je preuzeo naše grijehe na sebe). Krist je živio i umro, ne samo zato da stanovnici ovoga svijeta valjano poštuju Božji zakon, nego da svim svjetovima u svemiru pokaže da je Božji zakon nepromjenjiv. Kristova smrt dokaz je nepromjenjivosti Božjeg zakona. To pokazuje čitavom svemiru - što je jedino ovaj plan pomirenja mogao učiniti - da su pravda i milosrđe temelj Božjeg zakona i Njegove vladavine. S poštovanjem. Želim Vam Božji blagoslov.
@@ranko153 U Svetim spisima vidimo da dan počinje zalaskom sunca i završava zalaskom sunca slijedećeg dana. Dan traje 24 sata. „U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: "Neka bude svjetlost!" I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro - dan prvi.“ (Biblija, Postanak 1,1-5) Ovo vidio u svim danima stvaranja. Na kraju svakog dana stvaranja piše: „Tako bude večer, pa jutro“. „Večer“ označava tamni dio dana a „jutro“ svijetli dio dana. Dakle, biblijsko računanje vremena, odnosko početka i završetka jednog dana je od zalaska do zalaska Sunca. Međutim, rimsko računanje vremena - odnosno početka i završetka jednog dana - je od ponoći do ponoći. To vidimo i u ovom biblijskom tekstu: „I dođe čovjek imenom Josip, vijećnik, čovjek čestit i pravedan; on ne privoli njihovoj odluci i postupku. Bijaše iz Arimateje, grada judejskoga i iščekivaše kraljevstvo Božje. Taj dakle pristupi Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Zatim ga skinu, povi u platno i položi u grob isklesan u koji još ne bijaše nitko položen. Bijaše dan Priprave; subota je osvitala. A pratile to žene koje su s Isusom došle iz Galileje: motrile grob i kako je položeno tijelo njegovo. Zatim se vrate i priprave miomirise i pomasti. U subotu mirovahu po propisu - Zakona. (Luka 23,50-56) U ovom tekstu vidimo da je „subota osvitala“ to jest počinjala zalaskom sunca u petak, jer Isus je razapet u petak. Dakle, nakon zalaska sunca u petak prvo počinje tamni dio subote, a ujutro svijetli dio dana - subote.
Don Trdić, hvala Vam na prekrasnom i poučnom predavanju!😇🙏😇🙏
Treba non stop govoriti o ovoj temi da nam Bog pomogne protiv zla 🙏🍀💌👌👏🎂☀️👋👍🙏
Grijeh možemo promatrati u dva smisla. U jednom smislu grijeh je grešno stanje čovjeka. U drugom smislu grijeh je grešna odluka čovjeka. Grijeh je i grešno stanje čovjeka i svjesne odluke da prekršimo Božju zapovijed ili ne. Kad kažem da uz Božju pomoć možemo prestati griješiti, mislim na nama poznate grijehe - svjesne odluke za nama poznate grijehe , da ih uz Božju pomoć prestanemo činiti. Mi možemo odlučiti hoćemo li ukrasti ili ne, lagati ili ne, ubiti ili ne, učiniti preljub ili ne, svetkovati subotu ili ne, itd. Točno je da od grijeha Adama i Eve pa na ovamo svi ljudi imaju grešno stanje ili grešnu palu prirodu, "starog čovjeka", "tijelo", ili „tjelesnu palu prirodu“ ili „tjelesne grešne sklonosti“. Grešne sklonosti imaju svoje sjedište u „tjelesnoj paloj prirodi“ U tom smislu - biblijski izrazi „tijelo“ ili „tjelesan“ ili „tjelesna priroda“ ili „tjelesne strasti“ odnose se na grešne sklonosti, na nižu, pokvarenu ljudsku prirodu, koja je nastala padom naših praroditelja u grijeh, i koja se zakonima naslijeđa prenosi iz generacije u generaciju. Međutim, doslovno anatomsko tijelo - mišići, kosti, i ostali dijelovi anatomskog ljudskog tijela sami po sebi nisu grešni. U Bibliji imamo tekstove koji kažu „da razapnemo tijelo sa njegovim slastima i požudama“. Tu se radi o metafori ili simbolici. Kako ćemo to učiniti? Hoćemo li nanijeti bol doslovnom anatomskom tijelu? Ne, trebamo uništiti želju za grijehom. Moramo izbaciti svaku iskvarenu misao i pokoriti svoj razum Isusu Kristu. Sve „tjelesne želje“ moraju se podvrgnuti višim moralnim silama duše. Božja ljubav i Božja volja trebaju imati punu vlast nad nama. Krist treba sjediti na prijestolju našeg srca. Svoje tijelo trebamo smatrati Njegovom otkupljenom svojinom. Udovi tijela trebaju postati oruđa pravednosti. Dakle, budući da nakon grijeha Adama i Eve na ovamo svi ljudi imaju grešno stanje ili grešnu palu prirodu, "starog čovjeka", "tijelo", ili „tjelesnu palu prirodu“ ili „tjelesne grešne sklonosti“, u tom smislu mi ne možemo postati bez grijeha. Grešna pala priroda i grešne sklonosti će nam se oduzeti tek pri preobraženju ili uskrsnuću. Dakle, sada i sve do preobraženja, mi ne možemo promijeniti naše grešno stanje, što je u širem smislu isto grijeh, i u tom smislu mi ne možemo prestati griješiti do preobraženja. Ali u drugom smislu mi možemo uz Božju pomoć prestati donositi grešne odluke i činiti svjesne, hotimične, grijehe za koje imamo slobodu izbora da ih učinimo ili ne učinimo. Na ovu vrstu grijeha sam mislio kad sam pisao da mi uz Božju pomoć možemo prestati griješiti, ako smo istinski obraćeni. U tom smislu mi možemo odlučiti da nećemo nikoga ubiti, okrasti, lagati, učiniti preljub itd. A možemo odlučiti da svetkujemo subotu koju je Isus svetkovao , a možemo odlučiti i svetkovati nedjelju koju je uvela i naredila Rimokatolička crkva u 4. stoljeću poslije Krista. Rimokatolička crkva priznaje da je promijenila Božji zakon glede svetkovanja dana odmora i da je nedjelja znak (žig, pečat) njenog autoriteta: “Nedjelja je znak našeg autoriteta. Crkva je iznad Biblije, a promjena dana odmora dokaz je te činjenice.” (Catholic Record, 01.09.1923.) Rimokatolička crkva je proglasila nedjelju svetim danom, i kako se to ne može opravdati Biblijom. To iskreni Rimokatolici sami priznaju pa kažu: “Možete čitati Bibliju od Postanka do Otkrivenja i nećete naći nijedan redak koji bi potvrdio svetost nedjelje. Pismo podupire jedino subotnje bogoštovlje, koje mi [rimokatolici] nikad ne posvećujemo službi Bogu.” (James Gibbons, The Faith of Our Fathers / Vjera naših otaca, New York, 1917., str. 89.) Promjena je provedena postupno i nedjelja nije prihvaćena kao opći kršćanski blagdan sve do zakona rimskog cara Konstantina proglašenog 7. ožujka 321. godine. O povijesnim dokazima za promjenu dana odmora spomenimo još jedan. Crkveni povjesničar Euzebije, suvremenik rimskog cara Konstantina, piše: „Sve što je trebalo činiti u subotu, mi smo prenijeli na dan Gospodnji (nedjelju), kao pogodniji dan, koji ima prvenstvo i uživa veći ugled nego židovska subota.“ (Migne, Patrologie Grecque, T. XXIII, col. 21. Komentar o Psalmu 92) Međutim, sedmi dan, subota, nije židovska, nego Božja. Sedmi dan subotu uspostavio je Bog na početku, odmah nakon stvaranja svijeta, a ne Židovi koji su se kao narod pojavili mnogo kasnije, tisućama godina nakon stvaranja svijeta. To možemo pročitati na prvoj stranici Biblije: „Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom. I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini. To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani.“ (Postanak 2,1-4) Time što je „blagoslovio i posvetio“ sedmi dan, Bog je postavio spomenik svom djelu stvaranja. Međutim, mnogi su iznenađeni kad u Svetim spisima pročitaju da je sedmi dan subota a ne nedjelja. Redoslijed dana u tjednu nije se izmijenio od stvaranja do danas. Prema Bibliji, subota je uvijek bila sedmi dan: „A sedmoga je dana subota.“ (Izlazak 20,10) Izraelski narod tisućljećima je svetkovao sedmi dan subotu. Tako osim Svetih spisa, imamo za svjedoka cijeli jedan narod da se redoslijed dana u tjednu nije promijenio. Kalendar se mijenjao, ali redoslijed dana u tjednu ostao je isti, a to potvrđuje i znanost. Dakle, mi možemo uz Božju pomoć prestati činiti svjesne, hotimične, grijehe. Grijeh je svjesno kršenje bilo koje Božje zapovijedi, pa i 4. Božje zapovijedi koja zapovijeda svetkovanje sedmog dana - subote, pa svi koji nastave hotimično griješiti, morat će se suočiti sa Bogom. S poštovanjem. Želim Vam Božji blagoslov.
subota koja je data Židovima da čuvaju ili subota koju je Bog sebi posvetijo a ne ljudima
@@ranko153 Nakon 6 dana stvaranja Bog je posvetio sedmi dan da bude dan odmora svim ljudima od Adama i Eve pa nadalje, pa i za Židove i sve ostale narode. Svi narodi su postali od naših zajedničkih praroditelja Adama i Eve. Adam i Eva su svetkovali sedmi dan tjedna - subotu - dan u koji se Bog odmarao. Bog nije bio umoran nakon stvaranja nego je svojim primjerom dao pouku prvim ljudima. Od samog početka, od stvaranja, ljudi su od Boga usmeno bili poučavani Božjem zakonu - svim Božjim zapovijedima. Odmah nakon stvaranja, Stvoritelj je Adamu i Evi dao primjer koji dan u tjednu trebaju svetkovati kao uspomenu na stvaranje svijeta - Stvoriteljev dan počinka - znak Božjeg autoriteta. To možemo pročitati na prvoj stranici Biblije: „Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom. I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini. To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani.“ (Postanak 2,1-4) Time što je „blagoslovio i posvetio“ sedmi dan, Bog je postavio spomenik svom djelu stvaranja. Međutim, mnogi su iznenađeni kad u Svetim spisima pročitaju da je sedmi dan subota a ne nedjelja.
Redoslijed dana u tjednu nije se izmijenio od stvaranja do danas. Prema Bibliji, subota je uvijek bila sedmi dan: „A sedmoga je dana subota.“ (Izlazak 20,10) Izraelski narod tisućljećima je svetkovao sedmi dan subotu. Tako osim Svetih spisa, imamo za svjedoka cijeli jedan narod da se redoslijed dana u tjednu nije promijenio. Kalendar se mijenjao, ali redoslijed dana u tjednu ostao je isti, a to potvrđuje i znanost.
Krist je došao na Zemlju stradati i umrijeti da ostvari otkupljenje čovjeka, ali je On je došao uzveličati i proslaviti Zakon Božji - koji se sastoji od 10 Božjih zapovijedi - koje su u Bibliji (Izlazak 20, 2-17), a ne onih 10 zapovijedi koje su u Katekizmima ili drugim crkvenim priručnicima. Božji zakon pokazuje što je grijeh, ali i osuđuje prekršitelja na smrt. Zato je Krist došao da živi umjesto nas pravednim životom (poštovao je svaku od 10 zapovijedi Božjeg zakona, ali je došao i da umre umjesto nas (preuzeo je kaznu na sebe jer je preuzeo naše grijehe na sebe). Krist je živio i umro, ne samo zato da stanovnici ovoga svijeta valjano poštuju Božji zakon, nego da svim svjetovima u svemiru pokaže da je Božji zakon nepromjenjiv. Kristova smrt dokaz je nepromjenjivosti Božjeg zakona. To pokazuje čitavom svemiru - što je jedino ovaj plan pomirenja mogao učiniti - da su pravda i milosrđe temelj Božjeg zakona i Njegove vladavine. S poštovanjem. Želim Vam Božji blagoslov.
@@zeljkocoric43 Ima jedan problem kad počinje dan i kad završava
@@ranko153 U Svetim spisima vidimo da dan počinje zalaskom sunca i završava zalaskom sunca slijedećeg dana. Dan traje 24 sata. „U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: "Neka bude svjetlost!" I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro - dan prvi.“ (Biblija, Postanak 1,1-5) Ovo vidio u svim danima stvaranja. Na kraju svakog dana stvaranja piše: „Tako bude večer, pa jutro“. „Večer“ označava tamni dio dana a „jutro“ svijetli dio dana. Dakle, biblijsko računanje vremena, odnosko početka i završetka jednog dana je od zalaska do zalaska Sunca. Međutim, rimsko računanje vremena - odnosno početka i završetka jednog dana - je od ponoći do ponoći.
To vidimo i u ovom biblijskom tekstu: „I dođe čovjek imenom Josip, vijećnik, čovjek čestit i pravedan; on ne privoli njihovoj odluci i postupku. Bijaše iz Arimateje, grada judejskoga i iščekivaše kraljevstvo Božje. Taj dakle pristupi Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Zatim ga skinu, povi u platno i položi u grob isklesan u koji još ne bijaše nitko položen. Bijaše dan Priprave; subota je osvitala. A pratile to žene koje su s Isusom došle iz Galileje: motrile grob i kako je položeno tijelo njegovo. Zatim se vrate i priprave miomirise i pomasti. U subotu mirovahu po propisu - Zakona. (Luka 23,50-56) U ovom tekstu vidimo da je „subota osvitala“ to jest počinjala zalaskom sunca u petak, jer Isus je razapet u petak. Dakle, nakon zalaska sunca u petak prvo počinje tamni dio subote, a ujutro svijetli dio dana - subote.
Još jedna ovisnost je ta što je većina ljudi postala ovisna o stranim jezicima