ODE MARITIMA

POMORSKA PJESAN
( ulomci )
Fernando Pessoa
Sama, na pustom mulu ovog zimskog jutra
Okrenuta luci gledam more.
Gledam i ne raduje me što vidim.
Jedan mali crni brod doplovljava iz
daljine ponosan.
Blago njihanje mora.
Moja se duša njiše s njim.
Moja se tuga njiše s njim.
Brod što ulazi u luku nosi sa sobom
Davne slike odlazaka i dolazaka.
Donosi uspomene na druga jutra i
druga vremena,
Vremena nadanja.
Da! Svaka je luka luka čežnje.
I svaki put kad se brod odvaja od luke
I kad raste prostor između njega i mula
U meni se rađala nova tjeskoba,
Pjena mučnine i neizvjesnosti.
Sada je mučnina stalna.
Dodirnula me zora i obavila uspomena
Koja će od danas biti tajanstveno moja.
___________________________________________________________________-
Ah, tko zna, koliko mnogo puta sam u
mislima putovala s tobom?
Soli u kosi, modrina mora u očima.
I miris neba u duši . . .
Ne čekaju na njega nove luke
A ja sam ostala napola probuđena,
Napola uzeta . . .
O, veliko more kojeg više neće otkrivati!
O, vječito i božansko more mogu li te,
I dalje voljeti?
Tvoje luke,tvoje ljepote,
Tvoje mrke vode, zašto su ostale nijeme?
Zavezane su cime i nema više više putovanja...
Je li vječna duša mornara?
Plovi li njegova duša ? I kojim vodama?
Zaobilazi li oštre rtove i opasne hridi?
Prijete li mu morske osame i nepoznati
krajolici?
A vi žali bliski i poznate lanterne,
Čuvate li tajnu dolazaka i odlazaka?
Sutra su moja bolesno prazna.
Kako da ih zaustavim?
_________________________________________________
Brodovi će i dalje ulaziti u luke,
Brodovi će i dalje izlaziti iz luke,
Brodovi će odlaziti u daleko,u plavo,
Brodovi će se vraćati . . .
Miješat će i dalje mirisi kovine i mora.
Škripat će brodski široki bokovi.
Zavodit će more svojom ljepotom. . .
Sva mora, sve tjesnace, sve zaljeve
Htjela bih pritisnuti na grudi,
Jako ih oćutjeti i umrijeti!
Neka se slome vesla, neka puknu konopi
Nek se zapletu sidra o morske trave
Ko mreža ribarska na obali zaboravljena.
On je još jučer morem plovio
I umro ne vidjevši obalu.
Život je daljina ograničena,
Putovanje što ima svoj kraj.
I nekad se čini ko brod na pučini,
Al ubrzo je čun udaljen u prošlosti.
Ne zovite me vode, zbrkan je vaš zov!
Zov je to brodolomnika i pogibljenih
Tjesnaca.
I njega ste privukli i dubinom zagrlili.
Ej,mornari, brodari - Ej, pustolovi!
Kapetani i kormirali, časnici i strojari,
Ne spavajte na tvrdim ležajevima,
Pogibelj stražari uz okno broda .
Problijedit će vaša preplanula koža,
Smekšat će vaše napete mišice,
Nestat će smionosti s vaših lica. . .
Vi što vidjeste Patagoniju i Obalu slonovače,
Nađoste li svoje nade oko Rta dobre nade
Pokidajte brodske dnevnike i pepeo
Prospite moru.
_________________________________________________-
Jer ništa nam ova priroda nije dala
A da joj ne moramo vratiti . . .
Mornari prošli, mornari budući,
Robovi na galijama, borci pod Lepantom,
Rimski gusari i grčki moreplovci,
Vi što trgovaste crncima, što otkrivaste
Nepoznate kontinente,
Što Europi donesoste zlato, duhan i pšenicu,
Vi grubi, strašni i prokleti mornari!
Na kopno! Na kopno!
Ostavite more i vjetrove,
Atlantik je i suviše daleko . . .
U mojem tijelu žive sve žene
Sve udovice mornara
Sve one što čekaju pod lukobranom . . .
Nada se u meni rasula i tuga me
Moja rastočila.
Rumenilo je poblijedilo i snaga se
Moja iscrpila.
Mladost je moja tek miris,
Tek točka od koje sam se otisla
I nisam se nikad vratila. . .
Jedan galeb prolazi.
Moja je bol neprolazna.
Rasplela se svjetlost nad vodama,
Uhvaćena između neba i mo